Ugljični otisak je mjera emisija stakleničkih plinova koje se oslobađaju u atmosferu određene osobe, organizacije, proizvoda ili aktivnosti. Veći ugljični otisak znači veće emisije ugljičnog dioksida i metana te stoga veći doprinos klimatskoj krizi.
Mjerenje ugljičnog otiska osobe ili organizacije uključuje promatranje i izravnih emisija koje proizlaze iz sagorijevanja fosilnih goriva za proizvodnju energije, grijanje te kopneni i zračni prijevoz, i neizravnih emisija koje proizlaze iz proizvodnje i zbrinjavanja hrane, industrijskih proizvoda i usluga koje konzumiraju.
Ugljični otisak može se smanjiti prelaskom na niskoemisijske izvore energije poput vjetra i sunca, poboljšanjem energetske učinkovitosti, jačanjem industrijskih politika i propisa, mijenjanjem navika u kupnji i putovanju te smanjenjem konzumacije mesa i otpada hrane.